Brak – temelj obitelji

Pripremila: s. Kata Ostojić

Petak, 20. svibnja 2011.

„Po Božjem naumu ženidba je temelj šire zajednice obitelji“, riječi su Ivana Pavla II. koje održavaju tradicionalni nauk katoličke Crkve. Iako je slika tradicionalnog braka dobrano isprepletena kroz druge stvarnosti: tradicionalne obitelji, nevjenčani parovi, obitelji sastavljene od više obitelji, obitelji sa samo jednim roditeljom, poligamne obitelji i tomu slično ne smijemo smetnuti s uma da je brak „povratak prirodi“, tj. prirodi muškarca i žene kakve je Bog stvorio.

Brak stoga nije i ne može biti samo dan vjenčanja, tj. obred pred svećenikom. Kršćanski brak je zapravo brak utroje, u njemu su supružnici zajedno s Gospodinom. Ako su supružnici i nevjerni, Bog ostaje vjeran. Ljepotu kršćanskog braka čini ljubav supružnika, ali i nepokolebljiva vjernost Božja, kao i nježnost s kojom on čuva tu bračnu ljubav, pa čak i onda kad u očima ljudi dođe do rastave braka. Kad ljudska ljubav izgleda mrtva, Božja ljubav ostaje. Nije dovoljno stoga znati da obitelj počiva na sakramentu braka, od toga se mora i živjeti. Obitelj je kršćanska ne zato što zaslužuje tu etiketu jer ide u crkvu, nego zato što se trudi živjeti, iz dana u dan, milost sakramenta ženidbe.

„Ja uzimam tebe za muža – uzimam tebe za ženu, ljubit ću te i poštovati u sve dane života svojega.“ Obred vjenčanja kaže da su supružnici dar jedno drugomu. Ipak, u nekim posebno teškim situacijama čini se grubo, čak nepodnošljivo, poimati svojeg bračnog druga kao Božji dar. Neki muževi, neke žene bi najradije rekli: „Rado bismo se odrekli takvog dara“. Nakon nekoliko mjeseci ili godina braka, kad dođu kušnje i oluje, neki se pitaju jesu li pogriješili: „To je bila pogreška. To nije osoba s kojom sam trebao/la ući u brak“. Ili „Jesam li ja uopće za brak?“ Sumnja se brzo uvuče... Ipak, u braku se angažira i Bog: on jamči za moj izbor. Bračni drug je isti onaj koji je primljen na dan vjenčanja. Možda se čini da se promijenio/promijenila: postarao se, životne teškoće su izmijenile njegov karakter, bolest ili nesreća narušili su njegovo tjelesno ili duševno zdravlje, itd. To nije čovjek/žena s kojim/kojom sam se vjenčala/vjenčao. No promijenio se samo privid: u onome što je jedinstveno i beskrajno dragocjeno, osoba je ostala ista, i još je tu.

Ovu stvarnost je potrebno uvijek imati pred očima, ne dopustiti da nam zamgli, da smetnemo s uma nekad dano obećanje svom životnom pratitelju.

Prema knjizi Christine Ponsard „Vjera u obitelji“, priredila s. Kata Ostojić